Moja domovina
I kiša i oluja
I jezera puna vode,
Noćno nebo obasjano zvijezdama,
Na Suncu se žito zlati,
A more kao plavi biser sjaji.
Sve je to moja domovina.
Borna Šamec, 5.r.
Učiteljica: Sanja Feltrin
Moja obitelj
Moja obitelj je (otprilike) normalna.
Moja mama je nedavno završila fakultet i skoro poludjela od učenja. Dok uči, voli piti instant kavu pa joj ja kažem da popije jednu rakijicu, da će ju više ugrijati, a moj tata.... on je druga priča. Trebao bi na dijetu i svi ga prisiljavamo da ide na dijetu, ali nikako. Jednom je rekao da je za nešto zapeo pa sam mu rekao koliki je da i za zrak zapinje, a mama se „odvalila“ smijat'. Što se nje tiče, hvala bogu da je završila taj fakultet pa više neće bit' živčana. A kad je spremala ispite, bože sačuvaj, svi smo morali bježat' iz kuće.
Što se moje sestre tiče - teški odlikaš, na brata se bacila. Ja nju volim zezat', kao i ona mene, ali svima predlažem da ju ne pitate da vas nečemu poduči ili vas nešto nauči jer ćete dobit' letvom ili nećete ostat' u jednom komadu.
Moja baka svaki dan kuka kako će skoro umrijeti, pa joj ja kažem da joj nema smrti do malja.
Sve u svemu, mi smo jedna (otprilike) normalna obitelj.
Ivan Matej Hoke, 8.b
Učiteljica: Sanja Feltrin

Dino Ostojić, 7.a

Leonarda Aparac, 8.a
Moja obitelj
Moja obitelj je čudna. Raspršena po svijetu.
Moja tetka Jelena živi u Bruxellesu i jako je tvrdoglava, a ja sam njezina slika i prilika.
Moj tata živi u Regensburgu i on je jako uredan za muškarca, ali je „zatucan k'o stari čavao“. Moj tata ima sestričnu koja živi u Milanu. Moja prabaka živi u Gorskom kotaru. Dedina sestra Jasmina živi u Zagrebu, a njezina sestra Tanja u Delnicama.
Moja baka je rodom iz Čazme, a deda iz Zagreba, isto kao i moj tata i tetka.
Roditelji su mi rastavljeni već nekih 12 godina. Mamina mama živi u Klenovici, a mamin tata u Novom Vinodolskom i Crikvenici. Samo sam ja „zapela“ u Međuriću.
Nakon maminog i tatinog vjenčanja ne vjerujem da će se svi okupiti do smrti moje prabake (koja ima 94 godine).
U mojoj obitelji o svemu se otvoreno priča i svi su iskreni do boli. Često će vas zezati i rugati vam se zbog, naprimjer, nosa ili zuba, ali to je šala koju ne treba shvatiti ozbiljno.
Moja obitelj je čudna, ali čija nije? Svaka je posebna, a ja svoju obitelj jako volim (iako mi ponekad idu na živce).
Leonarda Aparac, 8.a
Učiteljica: Sanja Feltrin
I'm a paragraph. Click here to add your own text and edit me. It's easy.

Leonarda Aparac, 8.a
Rastanak
Rastanak. Mrzim rastanke. Iako nisam emotivna osoba. Ne vežem se lako ni za koga i ni za šta. Ali ipak, duboko u sebi, ipak imam osjećaje, i neke stvari bole. Jako bole. Te stvari koje bole su rastanci.
Bliži se kraj ove školske godine i ovo je prva godina za koju ne želim da završi. Ne želim da završi i da počnu ljetni praznici. Želim da traje zauvijek. Zašto? Pa, zato što mi je ovo zadnja godina u mojoj školi. Od iduće godine selim se u novu školu. Ne želim napustiti prijatelje koje sam našla, premda ima ih jako malo, i ne želim razmišljati o novim prijateljstvima. Ne želim razmišljati o novim profesorima, o novim klupama, hodnicima i svemu što će biti novo. Ne želim. Iskreno i realno gledajući, nije da sam se previše uklopila u ovu školu, no bojim se svega novog.
Došao je kraj školske godine. U sebi plačem. Želim poništiti svoju odluku i ostati u ovoj školi, ne želim novu. Ali sad je prekasno. Sad je gotovo. Prijateljima nisam spominjala da me od iduće godine neće biti. Vidjet će sami. Bilo mi je previše bolno reći im išta. Znaju samo ravnatelj i neki profesori. Ovo je rastanak i užasno boli. Očito sam emotivna. I to ne malo, nego previše.
*Prošli su ljetni praznici i počinje rujan. Počinje škola*
Prvi dan rujna. Prvi dan nove školske godine. Prvi dan nove školske godine u novoj školi. Ne može biti gore. Jednostavno ne može. Ušla sam u učionicu, sjela u zadnju klupu u najmračnijem kutu, s nadom da me profesori i ostali učenici iz razreda neće primijetiti. Ali, plan nije upalio. Čim je profa ušla u učionicu rekla je da ima važnu obavijest. Svi su zašutjeli i shvatila sam da će me predstaviti svima. Prekrasno. Predivno. Čujem njezin glas kako vrlo glasno izgovara „Iva Valent, molim te ustani i predstavi se!“. U sebi mislim, upravo si me predstavila, nemam razloga za to. No hajde, prvi dan je, ne želim upasti u nikakve probleme i želim ostaviti dobar dojam. Ustanem, pogledam oko sebe, i kažem: „Bok svima, ja sam Iva. Od ove godine idem s vama u razred. Živim u blizini grada, dva sela dalje, makar kladim se da nikad niste čuli za moje selo. Široko Polje.“
Sjednem, no osjetim kako trideset pari očiju još uvijek bulji u mene. Možda nikad nisu vidjeli ružnu osobu, ali hajde, ne možemo svi biti lijepi. Možda još nikada nisu upoznali nekoga sa sela? Ne znam. Pravim se da ih ne primjećujem i pokušam slušati što profa priča, no ubrzo zaspim. Probudi me zvono za kraj sata. Desetak cura skupi se oko mene. Pomislim da će početi s uvredama, no svaka od njih kaže mi nešto lijepo. Od: „Dobro došla u našu školu, nadam se da će ti biti lijepo!“ do: „Imaš predivnu kosu i zube, predivna si!“. Ovo nisam očekivala. Ovakve komentare i riječi nisam nikada do sad čula u staroj školi. Možda rastanci ipak nisu loši? Definitivno nisu. Volim rastanke. Volim sve novo. Ovo će biti fantastična školska godina!
Prošlo je mjesec dana otkako je počela škola i stvari ne mogu biti bolje. Upoznala sam hrpu prijatelja i svi su fantastični. Među svim prijateljima, upoznala sam i Fina, koji mi je u vrlo kratkom periodu postao najbolji prijatelj. Imamo toliko toga zajedničkog i razumije me. On je prva osoba koja me razumije oko svega, oko apsolutno svega. Pomaže mi oko glazbene škole, pomaže mi učiti, razumije sve moje probleme, razumije sve. A isto tako, razumijem i ja njega.
Prolaze tjedni, a naše druženje postaje stalno i svakidašnje. Preko radnog tjedna smo zajedno u školi, a svaki vikend idemo u kino. Subotom na crtić, a nedjeljom film. Uskladili smo si i raspored, tako da tijekom dana imamo iste šuplje sate pa da se možemo družiti, ići na kave, šetati gradom, zajedno vježbati klavir... Prolazili su dani, i shvatila sam da više ne mogu zamisliti da prođe dan, a da zajedno ne pričamo, da se ne vidimo i da mi ne da neki savjet, da mi ne pomogne. S vremenom smo postali i više nego najbolji prijatelji. Točnije, skupa smo od Božićnog koncerta, od 23.12. Sve što se događalo posljednjih mjeseci, nije moglo biti bolje. Obooožavam rastanke, obožavam nove stvari, nove škole i nove prijatelje! Volim Fina, volim nove profesore i ne želim da ova školska godina završi.
Došao je kraj školske godine, a ja iduću godinu nastavljam u ovoj školi, iduće godine ću biti osmašica. Ali, iduća godina neće biti ni približno dobra kao ova. Zašto? Zato što Fin odlazi. Odlazi u srednju školu, u drugi grad. Cijela se obitelj seli. Ne želim da počne iduća školska godina. Želim da se ova godina ponavlja u krug i u krug. Stalno, i da nikad ne prestane. No, to su samo puste želje, ne realnost. Realnost je posve drugačija. Zato ćemo ovo ljeto provesti zajedno, što bolje možemo, da se što više zabavimo. No, ni to ne može pomoći. Uskoro se bliži još jedan rastanak. Ali nikako ne dobar rastanak. Ovaj rastanak bit će loš, bit će jako tužan.
*Došao je rujan i počela je škola*
Hodam gradom. Nebo je tmurno. Osjećam se kao da sam u nekom tužnom crno-bijelom filmu. Osjećam se kao da nisam u svom gradu i kao da ne poznajem nikoga. Prolazim pokraj klupice na kojoj sam nekad svaki dan provodila vrijeme s Finom. Skoro se rasplačem, pa brzo krenem dalje. Ugledam knjižnicu u kojoj smo zajedno rješavali zadaću i učili. Zatim naše mjesto gdje smo se odmarali od svega, kafić, „Novela“. No, to je sve prošlost, sve što me prati su samo sjećanja. Njega više nema. Već smo se rastali. Rastanak. Mrzim rastanke. Iako nisam emotivna osoba. Ne vežem se lako ni za koga i ni za šta. Ali ipak, duboko u sebi, ipak imam osjećaje, i neke stvari bole. Jako bole. Te stvari koje bole su rastanci.
Tena Puškarić, 8.a
Učiteljica: Sanja Feltrin

David Knežević, 7.b
Pjesma o samoći
Na svijetu je ostao sam,
Ali njemu je dobro u samoći.
Jer, ustvari, i rodio se sam,
A sam će s ovoga svijeta i poći.
Ta, svako svjetlo što sja u masi
Lako utrne i brzo se zgasi.
Samoća je vlak za dugačke pruge
I svjetlo za putanje teške i duge.
Krila se ne smiju bojati leta,
Svi moramo k nebu naposljetku stići.
Najveća je snaga ovoga svijeta
Mirno do kraja s osmijehom ići.
David Knežević, 7.b
Učiteljica: Sanja Feltrin
Pozdravlja me jesen
Stigla nam je rodna jesen.
Sve je puno zrelih plodova. Šareno lišće krasi prirodu. Ptice odlaze ili su već otišle. Grmovi divljih ruža postaju šipkovi grmovi. Šuma svaki dan odijeva odjeću drugih boja. Ispod otpalog lišća sramežljivo proviruju šeširići gljiva. Čuje se marljivo skakutanje vjeverica, koje spremaju svoju zimnicu.
Zbog cijelog tog šarenila i bogatstva ja jako volim jesen.
Iva Lenička, 3.r.
Učiteljica: Đurđa Krajcar

Leonarda Aparac, 8.a
Ljubav
Bila jednom jedna djevojčica po imenu Iva.
Ona se zaljubila u dječaka koji je išao s njom u školu. Taj se dječak zvao Fran.
Ljubav je ovako počela: Kad je bio odmor, dječaci su igrali nogomet. Iva je sjedila na klupi. Fran je tako jako udario loptu da je odletjela i dospjela sve do Ive. Iva je uzela loptu, a Fran je dotrčao i rekao: Bok!
To je bilo dovoljno da se zaljube na prvi pogled.
Ta ljubav traje i danas, kada više nisu učenici.
Iva Šemuga, 3. razred
Učiteljica: Đurđa Krajcar
Zaljubljeni
Ljudi sjede na klupi.
Oni se vole.
Klupa je u parku.
Iza klupe je grmlje.
Lijepo im je.
Marijan Konček, 3.r.
Učiteljica: Đurđa Krajcar

Barbara Habulin, 8.a
Mjesec i zvijezda
Jednom davno jedan dječak je jedne noći izašao van. Doletio mu je leptir.
Taj je leptir rekao: Pogledaj zvijezde!
Zvijezda i mjesec su razgovarali o tome kako je mama zločesta prema dječaku. Dječak je tužan i zbog mame i zbog siromašne, male kućice u kojoj su živjeli.
Nedugo nakon te noći, mama postaje sve bolja. Rade veću kuću. Sve to je napravila zvijezda svojom čarolijom.
Svi su živjeli sretno do kraja života. Dječak je često noću izlazio van i zahvaljivao čudesnom leptiru i čarobnoj zvijezdi.
Barbara Labaš, 3.r.
Učiteljica : Đurđa Krajcar

Barbara Habulin, 8.a
Na dan rastanka
Nedelja. Ove je godine to bilo 20.08. Dan kada je za mene završilo ovogodišnje lito. Probudila san se na deset ur. Pogledala san na poneštru i vidila prekrasno sunce kako obasjava more. Kroz poneštru je sezala pokoja zraka sunca, ali soba je odmah poprimila miris mora. Na deset i kvarot nonić je već čekao spravan za poći na mašu.
„A čo je, Dora, nisi spravna za poći na mašu, ajde brzo se spravi pa gremo!“
Ja san se brzo spravila. Kad smo se nonić i ja vratili s maše, natrpani vrećicama aš smo puten stali va butigu, svi su već bili tamo.
Kraj lita obilježimo zajedničkim obedom.Tata, tetak i nonić su bili glavni majstori za roštilj. Antonio i Petra, moj bratić i sestrična, bili su glavni za potkradanje najslasnijih ćevapčića, mama i teta su bile u sobi i ćakulale o toliko tema da nisu ni same znale odakle su ih čupale, a moja druga sestrična Rea, nona i ja bile smo zadužene za kužinu. Svako toliko bismo začule: „Dora, Rea ili jedna od vas donesite nam bevandu!“ ili: „Donesite nam kapuli za meso, pomidor za salatu“ i svako toliko bi jedna od nas izašla van i nešto im odnila. Nakon puno njihovih prohtjeva i zahtjeva, odlučile smo malo počinuti. Ali taman kad smo sjele začule smo one dvi iz sobe da im donesemo nešto za popit, normalno, kako je nama već dojadilo stalno im služiti odlučile smo napraviti malu spačku. Naravno, nakon što smo postavile pijate, žlice i pirune za obed.
Otišle smo u konobu i napunile balone s vodon. Popele se na gromaču i viknule: „Alo, dolazite van, tribamo vas, imamo neć za vas!“ .One dvi su toliko brzo izletjele da smo mi mislile da će ispasti niz škaline. Kad su izašle, budući su obje vako malo lude stvarno su mislile da imamo neć za njih, a mi smo ih počele gađati balonima i špricati gumom.
Nona je izletila van sva razjadita i počela beštimat na nas.Normalno, ka i vavik, Rea i ja smo bile krive, morale smo počistit to čo smo napravile. Počeo je obed, svi smo se napričali i nasmijali. Nakon toga smo proveli predivno popodne na plaži i partili doma va Slavoniju.
Dora Bogunović, 8.b
Učiteljica: Sanja Feltrin
Čarobne lokvice
Pod odmorom, u školskom dvorištu, igrali smo se mi, učenici 3. razreda: Sara, Anja, Amaya, dvije Ive, Marijan, Matias, Matija, Barbara i ja, Paulina.
Odjednom smo začuli neki glas koji nas je privukao. Ali to nije bio glas čovjeka, već čarobne lokvice. Iz nje je virila mala glavica nekoga ili nečega... Tko si ti?, pita Amaya. Ja sam dugina ribica iz čarobne lokvice. Vau!, začudili smo se svi mi. Treba mi vaša pomoć. Želim se vratiti kući u Banovljansko jezero. Pobrkala sam čarobne riječi i tako se našla u vašem dvorištu. U redu, reče Sara, prvo iziđi iz lokve i reci kako želiš ići u Banovljansko jezero. Objasnila nam je da se svi moramo primiti za ruke i reći čarobne riječi. Ja sam držala ribicu, a cijeli razred je išao za nama. Čarolija je uspjela!, viknuo je Matija nakon što smo se našli na obali jezera. Što sad?, reče Marijan. Ludice, sad je moramo staviti u jezero, reče jedna od dvije Ive. Tako je!, usklikne Matias. Hvala vam!, reče ribica i sretno uroni u jezero. Nema na čemu!, reče druga Iva. Anja je ponovo izgovorila čarobne riječi. Svi smo se uhvatili za ruke i vratili u školsko dvorište.
Srećom, nitko nije primijetio da nas nema, a čarobna lokvica je nestala bez traga.
Paulina Gotvald, 3.r.
Učiteljica: Đurđa Krajcar
U šumi
Moja obitelj i ja išli smo u šumu. Tata je pilio drva motornom pilom.
Otpilio je jedno drvo. Kada je drvo palo, ugledali smo ptičje gnijezdo. Bilo je prazno.
Ptica je možda odletjela u drugo gnijezdo ili se vratila na jug. Možda je tamo živjela do kraja života, a možda se opet vrati u ovu šumu.
Matias Gregurić, 3.r.
Učiteljica: Đurđa Krajcar
Mojoj dragoj domovini
Najljepšoj domovini želim
Veliko plavo nebo.
Želim čiste i pitke vode,
Želim da ima najčišće more.
Želim joj zelene ravnice,
Rodne i zdrave gorice.
Želim joj blistave ulice
I igrališta puna djece.
Svojoj domovini želim
Mir, blagostanje, radost i veselje,
Sve samo dobre, dobre želje…
Draga moja domovino,
Lijepa si kao Sunce.
Volim tvoje plavo more,
Sve rijeke, jezera i potočiće.
Volim tvoje planine
Poslagane jednu uz drugu
Kao da se vole.
Volim tvoje zalaske Sunca,
Crvene i umorne.
Sve tvoje livade,
Šume pune cvijeća i životinja.
Domovino draga,
Imaš puno života u sebi
I sretan sam što sam i ja dio tebe.
Josip Maršon, 5.r.
Učiteljica: Sanja Feltrin
Farmerov život
Jednom davno živio jedan farmer. Imao je puno životinja.
Imao je i jako puno briga zbog vode i hrane. Dizao se svako jutro u pet sati. To više nije mogao izdržati. Životinje je prodao, sve do jedne. Ubrzo mu je život postao dosadan. Bilo mu je žao što više nema životinja. Nedostajalo mu je i ono dizanje u pet ujutro. Nakon nekog vremena je pomislio: Zašto sam prodao te životinje? Nisam ih trebao prodati!
Na kraju ih je ponovno kupio. Jako ih je zavolio.
Bio je farmer do kraja života. To ga je zapravo činilo sretnim čovjekom.
Matija Romčević, 3.r.
Učiteljica: Đurđa Krajcar
Izgubljeni cvijet
U malenom gradu živjela je djevojčica po imenu Ema. Bila je često sama u kući jer su joj roditelji radili po cijele dane. Imala je samo žuti cvijet s kojim se igrala.
Jednog jutra se probudila i cvijet nije mogla naći. Ema je bila jako, jako tužna. Mama je s njom tražila cvijet ali ga nigdje nisu našle. Drugi dan je mama Emi poklonila psića. Ema više nije bila tužna. Nazvala ga je Mrvica. Svaki dan se igrala s njim.
Mrvica je bio bolji od žutog cvijeta zato jer žuti cvijet nije mogao trčati, hodati, skakati...
Anja Opić, 3.r.
Učiteljica: Đurđa Krajcar
Princeza i lutka
Bila jednom jedna princeza koja je imala najdražu lutku.
Lutka je imala crnu kosu, plave oči i puno lijepih haljinica i cipelica. Princeza se nikada nije odvajala od nje. Zajedno su se igrale, šetale, kupale i spavale. Dok je pisala zadaću za princeze lutka joj je pravila društvo. Kada je princeza bila tužna, jedino ju je lutkica mogla utješiti. Sve svoje probleme govorila je njoj. Tako su se družile sve dok princeza nije odrasla u djevojku.
Svoju lutku je stavila na ormarić, da je može vidjeti svaki dan. Svaki puta kad ju je pogledala, sjetila se lijepih dana svoga djetinjstva.
Sara Blažeković, 3.r.
Učiteljica: Đurđa Krajcar

Tomislav Knežević, 5.r.