​

Rastanak

     Rastanak. Mrzim rastanke. Iako nisam emotivna osoba. Ne vežem se lako ni za koga i ni za šta. Ali ipak, duboko u sebi, ipak imam osjećaje, i neke stvari bole. Jako bole. Te stvari koje bole su rastanci.

     Bliži se kraj ove školske godine i ovo je prva godina za koju ne želim da završi. Ne želim da završi i da počnu ljetni praznici. Želim da traje zauvijek. Zašto? Pa, zato što mi je ovo zadnja godina u mojoj školi. Od iduće godine selim se u novu školu. Ne želim napustiti prijatelje koje sam našla, premda ima ih jako malo, i ne želim razmišljati o novim prijateljstvima. Ne želim razmišljati o novim profesorima, o novim klupama, hodnicima i svemu što će biti novo. Ne želim. Iskreno i realno gledajući, nije da sam se previše uklopila u ovu školu, no bojim se svega novog.

     Došao je kraj školske godine. U sebi plačem. Želim poništiti svoju odluku i ostati u ovoj školi, ne želim novu. Ali sad je prekasno. Sad je gotovo. Prijateljima nisam spominjala da me od iduće godine neće biti. Vidjet će sami. Bilo mi je previše bolno reći im išta. Znaju samo ravnatelj i neki profesori. Ovo je rastanak i užasno boli. Očito sam emotivna. I to ne malo, nego previše.

*Prošli su ljetni praznici i počinje rujan. Počinje škola*

     Prvi dan rujna. Prvi dan nove školske godine. Prvi dan nove školske godine u novoj školi. Ne može biti gore. Jednostavno ne može. Ušla sam u učionicu, sjela u zadnju klupu u najmračnijem kutu, s nadom da me profesori i ostali učenici iz razreda neće primijetiti. Ali, plan nije upalio. Čim je profa ušla u učionicu rekla je da ima važnu obavijest. Svi su zašutjeli i shvatila sam da će me predstaviti svima. Prekrasno. Predivno. Čujem njezin glas kako vrlo glasno izgovara „Iva Valent, molim te ustani i predstavi se!“. U sebi mislim, upravo si me predstavila, nemam razloga za to. No hajde, prvi dan je, ne želim upasti u nikakve probleme i želim ostaviti dobar dojam. Ustanem, pogledam oko sebe, i kažem: „Bok svima, ja sam Iva. Od ove godine idem s vama u razred. Živim u blizini grada, dva sela dalje, makar kladim se da nikad niste čuli za moje selo. Široko Polje.“

     Sjednem, no osjetim kako trideset pari očiju još uvijek bulji u mene. Možda nikad nisu vidjeli ružnu osobu, ali hajde, ne možemo svi biti lijepi. Možda još nikada nisu upoznali nekoga sa sela? Ne znam. Pravim se da ih ne primjećujem i pokušam slušati što profa priča, no ubrzo zaspim. Probudi me zvono za kraj sata. Desetak cura skupi se oko mene. Pomislim da će početi s uvredama, no svaka od njih kaže mi nešto lijepo. Od: „Dobro došla u našu školu, nadam se da će ti biti lijepo!“ do: „Imaš predivnu kosu i zube, predivna si!“. Ovo nisam očekivala. Ovakve komentare i riječi nisam nikada do sad čula u staroj školi. Možda rastanci ipak nisu loši? Definitivno nisu. Volim rastanke. Volim sve novo. Ovo će biti fantastična školska godina!

     Prošlo je mjesec dana otkako je počela škola i stvari ne mogu biti bolje. Upoznala sam hrpu prijatelja i svi su fantastični. Među svim prijateljima, upoznala sam i Fina, koji mi je u vrlo kratkom periodu postao najbolji prijatelj. Imamo toliko toga zajedničkog  i razumije me. On je prva osoba koja me razumije oko svega, oko apsolutno svega. Pomaže mi oko glazbene škole, pomaže mi učiti, razumije sve moje probleme, razumije sve. A isto tako, razumijem i ja njega.

     Prolaze tjedni, a naše druženje postaje stalno i svakidašnje. Preko radnog tjedna smo zajedno u školi, a svaki vikend idemo u kino. Subotom na crtić, a nedjeljom film. Uskladili smo si i raspored, tako da tijekom dana imamo iste šuplje sate pa da se možemo družiti, ići na kave, šetati gradom, zajedno vježbati klavir... Prolazili su dani, i shvatila sam da više ne mogu zamisliti da prođe dan, a da zajedno ne pričamo, da se ne vidimo i da mi ne da neki savjet, da mi ne pomogne. S vremenom smo postali i više nego najbolji prijatelji. Točnije, skupa smo od Božićnog koncerta, od 23.12. Sve što se događalo posljednjih mjeseci, nije moglo biti bolje. Obooožavam rastanke, obožavam nove stvari, nove škole i nove prijatelje! Volim Fina, volim nove profesore i ne želim da ova školska godina završi.

      Došao je kraj školske godine, a ja iduću godinu nastavljam u ovoj školi, iduće godine ću biti osmašica. Ali, iduća godina neće biti ni približno dobra kao ova. Zašto? Zato što Fin odlazi. Odlazi u srednju školu, u drugi grad. Cijela se obitelj seli. Ne želim da počne iduća školska godina. Želim da se ova godina ponavlja u krug i u krug. Stalno, i da nikad ne prestane. No, to su samo puste želje, ne realnost. Realnost je posve drugačija. Zato ćemo ovo ljeto provesti zajedno, što bolje možemo, da se što više zabavimo. No, ni to ne može pomoći. Uskoro se bliži još jedan rastanak. Ali nikako ne dobar rastanak. Ovaj rastanak bit će loš, bit će jako tužan.

*Došao je rujan i počela je škola*

     Hodam gradom. Nebo je tmurno. Osjećam se kao da sam u nekom tužnom crno-bijelom filmu. Osjećam se kao da nisam u svom gradu i kao da ne poznajem nikoga. Prolazim pokraj klupice na kojoj sam nekad svaki dan provodila vrijeme s Finom. Skoro se rasplačem, pa brzo krenem dalje. Ugledam knjižnicu u kojoj smo zajedno rješavali zadaću i učili. Zatim naše mjesto gdje smo se odmarali od svega, kafić, „Novela“. No, to je sve prošlost, sve što me prati su samo sjećanja. Njega više nema. Već smo se rastali. Rastanak. Mrzim rastanke. Iako nisam emotivna osoba. Ne vežem se lako ni za koga i ni za šta. Ali ipak, duboko u sebi, ipak imam osjećaje, i neke stvari bole. Jako bole. Te stvari koje bole su rastanci.

Tena Puškarić, 8.a

Učiteljica: Sanja Feltrin

​